[Home] [Sadrzaj] Godina: VIII     Broj: 09(83)     Subotica, septembar 2001.  

POVIJESNI KUTAK – Piše: Stjepan Beretić

Kako je DezsŤ Bajsai Vojnits postao župnik župe svetoga Roka u Subotici

Četvorica kandidata za kerčansku župu

Kateheta DezsŤ Bajsai Vojnits nije uspio doći u posjed župe svetoga Jurja, a svakako je želio ostati u Subotici. Pajo Kujundžić je postao župnik župe svetoga Jurja, a smrću župnika Mátyása Mokossayja župa svetog Roka u Subotici je ostala također bez pastira. Tako je DezsŤ Bajsai Vojnits dobio novu priliku da zatraži tu župu, kako bi ostao u svome rodnom gradu. Iz pisma kalačko–bačkog nadbiskupa Gyule Várossyja, koje je on uputio gradskom magistratu 22. rujna 1909. godine, doznajemo da se na otvoreni natječaj za župu svetoga Roka u Subotici do 15. rujna 1909. godine javilo četiri svećenika: novosadski kapelan Lajčo Budanović, Blaško Rajić, kapelan svete Terezije u Subotici, Grgo Romić, kapelan u Sükösdu (selo sjeverno od Baje), i DezsŤ Bajsai Vojnits, subotički kateheta. Još 11. rujna 1909. godine obratio se gradskoj samoupravi DezsŤ Bajsai Vojnits s molbom za mjesto župnika župe svetoga Roka u Subotici. Novosadski kapelan Lajčo Budanović se u svojoj molbi predstavlja gradskom magistratu: ”rođen sam 27. ožujka 1873. godine u Bajmoku, školovanje sam završio dijelom u Subotici, a dijelom kao svećenički kandidat u Kalači. Bogoslovne znanosti sam slušao i ispite položio u kalačkom bogoslovnom liceju. Za svećenika sam zaređen 24. lipnja 1897. Službu kapelana i vjeroučitelja sam obavljao u Santovu, Kaćmaru, Subotici i Novom Sadu. 11. rujna 1907. godine sam položio župnički ispit”. Svoju molbu potpisao je na sam dan novosadskog proštenja, 12. rujna 1909. godine.

Kako je glasovao subotički gradski magistrat

Iz zapisnika sa sjednice gradskog magistrata u Subotici koja je održana 30. rujna 1909. godine doznajemo kako su glasovali izbornici. (U župnom arhivu svete Terezije u Subotici nalazi se fotokopija otisnutog popisa izbornika koji su glasovali za župnika župe svetoga Roka.) Glasalo je 217 vijećnika. Lajčo Budanović je dobio 30, Blaško Rajić 20, Grgo Romić 44, DezsŤ Bajsai Vojnits dobio je 123 glasa. Na osnovu toga glasovanja gradski magistrat nadbiskupu u Kalači predložio je DezsŤa Bajsai Vojnitsa na imenovanje za župnika župe svetoga Roka u Subotici.

Vojnits je svečano ustoličen...

Poslije smrti župnika Mokossayja župom svetoga Roka je upravljao kao privremeni upravitelj kapelan JenŤ Anisics. 1. ožujka 1910. godine preuzeo je novi župnik DezsŤ Bajsai Vojnits pred dekanom Lénárdom Hegedĺsem od administratora JenŤa Anisicsa župu. (O tome svjedoči fotokopija izvornog zapisnika o primopredaji župe.) Dekan Hegedĺs 24. veljače 1910. godine pismeno je pozvao predstavnike gradskog magistrata da u ponedjeljak, 28. veljače u 9.30 sati dođu na službenu predaju župe DezsŤu Bajsai Vojnitsu. Svečano ustoličenje proslavio je Vojnich 21. kolovoza 1910. (O tome svjedoči fotokopija vlastoručno napisan njegov poziv gradskom vijeću.)

Župljani su ogorčeno negodovali protiv neželjenog župnika

Vojnitsev izbor za župnika svetog Roka izazvao je neviđeno nezadovoljstvo i prosvjede među župljanima te subotičke župe. Glavni razlog njihove pobune je bilo Vojnitsevo slabo poznavanje hrvatskoga jezika. Među građanima koji su se posebno istakli nalazimo dr. Babijana Malagurskog i Antuna Stantića. Oni su se smjesta obratili samom ministru za vjeru i prosvjetu u Budimpešti. Iz odgovora ministrovog savjetnika od 23. prosinca 1909. godine vidimo da su Malagurskovi i Stantićevi prosvjedi i zahtjevi odbijeni. (Fotokopija izvornoga odgovora ministrovog savjetnika se nalazi u župnom arhivu svete Terezije.) U zaprimljenom prosvjedu od 10. listopada 1909. godine pod brojem 20437, koji je dr. Babijan Malagurski uputio gradskom vijeću u Subotici, čitamo kako je glasovanje za župnika župe svetoga Roka u Subotici održano 30. rujna 1909. godine, u jeku najvećih jesenskih radova oko berbe kukuruza i sjetve pšenice. Radi toga veliki broj izbornika nije mogao doći na glasovanje. Osim toga točka o izboru novog župnika je u dnevnom redu označena kao eventualna ”esetleges”, iz čega su vijećnici mogli zaključiti da će ta točka dnevnoga reda kasnije doći na raspravu. Najvažniji razlog za ponavljanje glasovanja je i to što izabrani župnik Vojnics ne zna hrvatski ”bunyeváczul nem tud”. Dokument su potpisali Blaško Perčić i Ivan Ivković Ivandekić. 14. listopada 1909. zaprimio je gradski magistrat pod brojem 20730 i prosvjed Ante Stantića zajedno sa 836 potpisa župljana župe svetoga Roka u Subotici. Zanimljivo je da se Malagurski potpisao mađarski, a Stantić svoje ime piše doslovno Stantić Antun. Između ostalog piše: ”Opće je poznata činjenica da su vjernici župe svetoga Roka u cjelini Bunjevci, govore srpsko–hrvatski (szerb–horvát ajkúak)”. Kako je još prije glasovanja procurila vijest da će Vojnits biti jedan od kandidata, jedna skupina od 50–60 vjernika je pokušala potražiti gradonačelnika, da ga zamoli, kako bi isključio Vojnitsa s kandidacione liste. Gradonačelnika nisu mogli pron a ći pa su se obratili zastupniku državnoga sabora dr. Šimi Mukiću, koji ih je s razumijevanjem saslušao. Antun Stantić je molio gradsko vijeće da negodovanje župljana župe svetoga Roka prenese do Ministarstva unutarnjih poslova, pa i Ministarstvu za vjeru, da u interesu građanskog mira, i za dobro Katoličke crkve, zajedno s Nadbiskupskim ordinarijatom u Kalači opozovu Vojnitsa. Osnovni razlog je što ”Vojnics DezsŤ ne zna jezik svojih vjernika pa se tako ne može ni sporazumijevati s njima. Zato on ne može obavljati tu službu... Vojnics ne zna bunjevački jezik. Nema ni osjećaja za taj jezik to je javno poznata činjenica. Uostalom, imao je već dva učitelja, ali ništa nisu postigli s njime, ni ovdje u Subotici, ni u onim mjestima gdje je prije kapelanovao. Nitko od njega nije čuo nikada ni jedne bunjevačke riječi, a nije ni mogao iz jednostavnog razloga: on ne zna bunjevački. Nitko ne može misliti, da bi u interesu razvitka našeg državnog života moglo biti buđenje osjećaja, da su naši građani progonjeni radi svoga jezika, a još je manje u interesu Crkve da se množe slučajevi poput santovačkog i černovačkog...” Pismo je Antun Stantić pisao s puno gorčine, a zaključio ga je riječima: ”Bit će razumljivo, ako mi kao vjernici, budući da svećenika nemamo, budemo prisiljeni potražiti takvu vjeru, gdje će svećenici znati jezik vjernika.” Tome je pismu dodao šest araka potpisa. Na vrhu svakoga arka piše: ”Ne triba nam Vojnics za plebanoša. Nem kell nekünk Vojnics plébános”, a onda slijedi 771 potpis među kojima se nalaze i potpisi desetak vjernika mađarske narodnosti (fotokopija izvornika iz Kalače se čuva u župnom arhivu župe svete Terezije u Subotici).


Izrada: [Tipp-Topp System]