[Home] [Sadrzaj] Godina: IX     Broj: 4(90)     Subotica, april 2002.  

EKUMENIZAM – Piše: Jakob Pfeifer

Ekumenska razina – samoobveza

(Drugi dio komentara ”Charta Oecumenica – Ekumenska povelja” iz VRHBOSNA 2/2001)

Dokument ima dosta visoku i odmjerenu teološku razinu iako se nigdje ne dodiruju duboki kontroverzni dogmatski problemi. Dokument polazi od onoga što nas objedinjuje, te je prvenstveno usmjeren na kerigmatičko – praktično socijalnu i ekumensku suradnju. Potpisnici dokumenta, predsjednik KEK–a metropolita Jeremie, te prethodni predsjednik CCEE–a Miloslav kardinal Vlk podcrtavaju temeljnu razinu ovog dokumenta, preporučujući ga kao okvirni ili bazični tekst na usvajanje i primjenu svim Crkvama u njihovom dotičnom kontekstu. Time je jasno izrečena pravna dimenzija dokumenta. On nema pravno obvezujuću snagu, nego ga treba gledati kao utemeljenu preporuku krovnih organizacija, koja ima uvažavati konkretne datosti, što opet omogućava dosta široku, pa i različitu interpretaciju dokumenta. Drugim riječima, to znači da će dokument značiti ono što od njega naprave pojedine članice KEK–a, a ima ih 125, i 34 katoličke Biskupske konferencije Europe. Riječ je o dokumentu dobre volje na početku trećeg tisućljeća, koji nudi teološki utemeljena pravila za još veći rast i bolju ekumensku suradnju.

Ovakav dokument nekima je u ekumenskom smislu premalo, a drugima previše. On je za jedne previše uopćen, nekonkretan, potpuno ad libitum. Smatra se, pogotovu na njemačkom govornom području, da su se višoj razini i obvezatnosti dokumenta protivile neke pravoslavne Crkve. Za druge je on ipak korak naprijed. Oni smatraju da je dokument dobar, jer da uvažava kako postojeće različitosti, tako i neravnomjerne ekumenske razvoje. Oni vide pozitivne strane dokumenta i u tome što se on zauzima za geografski jedinstvenu Europu, ne gledajući na trenutačne političke granice i stanje. U tom duhu su visoko rangirani sudionici ekumenske vespere u bečkoj katedrali na dan potpisivanja predstavili i pozdravili dokument s gromoglasnim aplauzom. Za treće je dokument čak i štetan za ekumenski dijalog. Prema njima dokument ne predstavlja neki ekumenski napredak.

(nastavlja se)

Dr. Niko Ikić

Jezik i pravopis Bunjevaca i Šokaca

Premda je dio ovoga teksta objavljen u Subotičkoj Danici za 2000. godinu, na 246. stranici, vrijedno je taj dio Evetovićeve knjige pročitati u cijelosti. Radi lakšeg snalaženja, izvornom tekstu iz Evetovićeve knjige dodao sam podnaslove. U neobjavljenom rukopisu dr. Matije Evetovića ”Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata” iz 1940. godine od 97. do 100. stranice, čitamo:

Kako su podunavski pisci nazivali naš jezik?

”Naši stari pisci nazivali su jezik, kojim su pisali svoja djela, različitim imenima. Fra Mihajlo Radnić, naš najstariji pisac, naziva ga ”slovinsko–bosanskim” ili na latinskom jeziku zove ”illirico idiomate”, Antun Josip Knezović ”iliričko–slavinskim”, fra Emerik Pavić ”iliričkim ili dalmatinskim”, fra Grgur Peštalić ”slovinskim”, Ivan Ambrozović ”dalmatinskim”.

Kako su ga u to vrijeme nazivali u različitim hrvatskim krajevima?

Usporedimo li ove nazive s onima u ostalim pokrajinama Hrvatske, vidimo da je u Primorju u običaju bio naziv ”slovinski ili dalmatinski”, a naziv ”ilirički ili ilirski” često nalazimo u latinskim i talijanskim knjigama. Prvi bosanski pisci zvali su svoj jezik ”slovinski, slovinsko–bosanski ili ilirički”. U Slavoniji nazivali su ga ”ilirički, slavonski ili ilirički izgovora bosanskoga”. U Hrvatskoj najstariji pisci svoj su jezik nazivali ”slovinski”, a u nekom evanđelistaru iz 1694. nalazimo naziv ”slovinsko–hrvatski”. Ljudevit Gaj 1835. naziva književni jezik ”ilirski”. Kasnije se udomaćio naziv hrvatski. Vidimo, dakle, da su naši stari pisci nazivali svoj jezik istim imenom kao i pisci u ostalim hrvatskim krajevima. (Šime Ljubić, Ogledalo književne povijesti, Rijeka, knjiga II, 1869, str. 353–355.)

Ilirsko ime je bilo zabranjeno i u Hrvatskoj i u Mađarskoj

Naši su pisci u novije vrijeme, ali još davno prije rata, svoj jezik, kojim su pisali, nazivali hrvatskim. Tako ga nazivaju i danas. Braća Zomborčević iz Subotice bili su pristaše ilirizma a svoj jezik su nazivali ilirskim. Godine 1843. u Hrvatskoj službeno je zabranjeno ime ilirsko. Ova je zabrana od sudbonosnog značaja po nas, bunjevačke i šokačke Hrvate. Mađarske vlasti poslije apsolutizma ugušivale su svaki pokret među narodnim manjinama. Naši pisci svoj jezik nisu više mogli nazivati ilirskim.

Zašto je Antunović naš jezik prozvao bunjevačkim i šokačkim?

Biskup Ivan Antunović koji je javno ispovijedao hrvatstvo, nije mogao nazivati jezik kojim je pisao još ni hrvatskim. Ne imajući drugoga izlaza, pišući ijekavštinom, udomaćio je ime bunjevačko i šokačko da makar i pod tim topografskim imenom širi hrvatsku prosvjetu. Njegovi učenici već otvoreno i javno ispovijedaju da im je jezik hrvatski.

Kako su naš jezik zvali učenici Ivana Antunovića?

Godine 1912. Danica donosi članak o Bunjevcima, pa za njihov jezik piše: Oni govore ikavski, ljupki jezik većine puka hrvatskoga u našim zemljama, onaj stari književni jezik u nas Hrvata. (Danica 1912, str. 36–37)

Godine 1913. Šandor Rajčić, urednik ”Nevena”, piše: ”Načelo nam je da su Bunjevci i Šokci ogranak naroda hrvatskoga, a naš jezik čisto da je hrvatski. (Neven, 1913, br. 7., 9.)

Najljepši primjer vidimo kod Paje Kujundžića. On je otvoreno ispovijedao da smo Hrvati, a kao Hrvati govorimo hrvatskim jezikom. Na kraju svoga djela ”Narodnosno pitanje” (1914) pita: ”Kakvi jezik govorimo daklem? Na ovo pitanje odgovara: – Kad ime Bunjevac, Šokac ili Dalmatinac, Bosanac, Slavonac itd. nisu narodnosna imena, to po njima nemamo ništa ni u zvaničnoj statistici, naravno je da prije–posli moramo baciti krinku, te otvoreno krstiti naš materinski jezik hrvatskim, kao i što jeste hrvatski” (Narodnosno pitanje i budućnost Ugarske, Subotica, 1914, str. 32.)

Priredio: Stjepan Beretić

MINISTAR VJERA U SUBOTICI

Središnja svetkovina kršćanstva – Uskrs prošao je svečano u svakoj našoj zajednici onako kako je to moglo biti. Prof. dr. Vojislav Milovanović, ministar vjera u Republici Srbiji je kao čovjek vjernik – pravoslavac svoju radost slavljenja Uskrsa katoličke subraće želio provesti u jednoj katoličkoj župi u Subotici. Radi suradnje u Vladinoj komisiji za povratak i provođenje vjerske nastave u školama, izabrao je župu svoga suradnika i člana te komisije mr. Andrije Kopilovića te je Uskrs proveo u Subotici u župi Marije Majke Crkve. U njegovoj pratnji je bio Dušan Rakitić, šef kabineta ministra. Oni su sudjelovali na svečanoj misi u 9,30 sati u prepunoj crkvi. Nakon misnog blagoslova ministar se obratio vjernicima, čestitao Uskrs kao najveće kršćansko otajstvo u kom se događa pobjeda dobra i života nad smrću kao i istine nad lažju i ne samo okupljenima, nego svim Subotičanima i katolicima u Republici čestitao Uskrs. Tom zgodom je osobno zahvalio na velikom doprinosu Katoličke crkve preko svojih predstavnika u radu ove komisije, kao i inače suradnji koja je bitna za bolji odnos Crkve i države. U toj prilici je spomenuo i zahvalno suradnju i prijateljstvo dvojice članova Andrije Kopilovića i Josipa Ivanovića. Djeca su se najviše obradovala ministrovoj prisutnosti utoliko što je poslije mise svako dijete obdario šarenim jajima (a djece je bilo preko dvije stotine). Na prijemu koji je slijedio poslije mise ministar je razgovarao s uzvanicima i ukratko iznio suradnju Ministarstva vjera s Crkvama, ovog puta najviše s Katoličkom. Nakon ručka ministar i njegov pratioc su prosjetili subotičkog biskupa mons. dr. Ivana P‚nzesa, te mu čestitali Usrks kao i njegovim suradnicima i zadržali se u dugom, ugodnom razgovoru punom sadržaja i znakova lijepe suradnje ovog Ministarstva s poglavarima mjesnih Crkava na opće dobro. /Zv/


Izrada: [Tipp-Topp System]