[Home] [Sadrzaj] Godina: IX     Broj: 6(92)     Subotica, jun 2002.  

KULTURA – nastavak

KNJIGA IZAZVALA KONTROVERZE U SUBOTIČKOJ JAVNOSTI

”Umjetnost u tehnici slame”

U nakladi Matice hrvatske – Zagreb i Matice hrvatske – Subotica iz tiska je još prošle godine (2001) izišla knjiga Lazara I. Krmpotića ”Umjetnost u tehnici slame”. Kako je knjiga tiskana u Zagrebu, u ruke naših čitatelja stigla je s izvjesnim kašnjenjem i izazvala mnogobrojne polemike, uglavnom u hrvatskom tisku.

Uvodničar u knjizi je dr. Juraj Baldani, a nema urednika ni recenzenta. Knjiga je predstavljena 10. lipnja u Gradskoj biblioteci, gdje su govorili Lazar Merković i Olga Šram, a pročitani su radovi dr. Baldanija i Olge Kovačev Ninkov. Ovom prigodom izložene su slike Križnoga puta naše renomirane slamarke + Kate Rogić.

Kako su se na ovom predstavljanju čula i oprečna mišljenja, evo glavnih zamjerki ljudi koji su sudjelovali u pisanoj ili usmneoj polemici.

Glavna je zamjerka knjizi, po mišljenju onih koji su se javili, mnogo netočnosti i neprovjerenih činjenica. Svoj protest uputio je Hrvatskoj matici u Zagrebu i Subotici preč. Andrija Anišić, glavni i odgvorni urednik ”Zvonika”, iz kojeg izdvajamo:

Najprije priznajem da knjiga ima odredenu vrijednost jer iznosi na vidjelo barem široj čitateljskoj publici, mnoge podatke o umjetnosti u tehnici slame. Začuduje, ipak, da autoru a i izdavačima nije poznata knjiga Nace Zelića ”Protiv zaborava” (Zagreb, 2000., Hrvatska matica iseljenika i Udruga vojvođanskih i podunavskih Hrvata) koja također vrlo opširno i dokumentirano govori o istoj tematici. Dakle, netko se i prije Lazara Ivana Krmpotića prihvatio ”teškog i nezahvalnog posla” pisanja o toj tematici.

Na str. 19. autor tvrdi da je Aleksa Kokić ”naš najveći svećenik”. Da to nije tako, lako će ustvrditi svaki svećenik, pa i iole upućeniji vjernik u ”našim” krajevima. Ne može se uloga svećenika–pjesnika, koji je prerano umro, usporediti s ulogom biskupa Lajče Budanovića ili svećenika Blaška Rajića, pa i drugih. Aleksa Kokić može biti tek naš najveći svećenik – pjesnik.

Manifestacija ”Dani kruha i riječi” nije ”ukinuta nastojanjem nekih ljudi iz Instituta ”Ivan Kulenović”! Najprije, koji je uopće to Institut ”Ivan Kulenović”? Autor je vjerojatno mislio na Institut ”Ivan Antunović”. Priredba ”Dani kruha i riječi” integrirana je u ostale priredbe u okviru proslave Dužijance koja, kako i sam autor ustvrđuje, traje više tjedana. Točnije, od blagdana Sv. Marka (25. IV.), kad počinje s blagoslovom žita pa do Bunarićkog proštenja (posljednja nedjelja kolovoza). Od ”Dana kruha i riječi” zadržana je književna večer, kao i svečana Euharistija, jedino je Meditativna večer zamijenjena svečanom Večernjom molitvom, koja se umjesto Meditativne večeri održava kao nekoć i u isto vrijeme u katedrali–bazilici Sv. Terezije u Subotici. Stoga je neistinita tvrdnja u bilješci na str. 20. da je ”Glazbeno–meditativna večer” (uvijek se zvala ”Meditativna večer”!) ukinuta u ljeto 1994. odlukom svećenika Andrije Kopilovića. Meditativna večer je zamijenjena svečanom Večernjom na prijedlog katedralnog župnika mons. Stjepana Beretića, koji je prihvatio i Organizacijski odbor Dužijance. Ova tvrdnja je gruba uvreda dostojanstva uglednoga svećenika mr. Andrije Kopilovića, koji je zajedno s Viktorijom Grunčić i skupinom mladih bio realizator svake Meditativne večeri! Bilo bi dobro da se makar izdavači, ako već ne i sam autor, ispričaju mr. Kopiloviću zbog ove izričite laži!

Iznenađujući je propust da u popisu osoba ”koje poznaju tehniku rada sa slamom i rade ili su radile u toj tehnici” nije navedena Jozefa Skenderović, koja je bila prisutna i na 1. Koloniji slamarki kako to autor navodi (str. 37–38), a već je niz godina voditeljica ove Kolonije! Nju autor također navodi kao onu koja je izlagala na mnogim izložbama, ali eto izgleda da još ”ne poznaje” dovoljno ovu tehniku da bi mogla ući u njegov popis!

Želio bih se još osvrnuti na bilješku o autoru. Autor knjige mr. Krmpotić nikada nije mogao biti predsjednik Instituta ”Ivan Antunović”. Naime, po želji osnivača Instituta biskupa mons. Matije Zvekanovića i suosnivača biskupa J nosa P‚nzesa, institutom ”Ivan Antunović” ravnaju tri svećenika koji između sebe biraju jednog predsjedavajućeg. Dakle, mogao je biti samo predsjedavajući, nikako predsjednik!

Rečenica ”nasilno maknut sa svih tih dužnosti 1994. godine” je teška kleveta i laž!

Naime, autor je urednik ”Bačkog klasja” i sada. Nitko ga nije maknuo s te funkcije. Drugi je problem što on od veljače 1994. godine pa do danas nije smogao snage sazvati uredničko vijeće svoga Lista niti je objavio koji broj. (Umjesto ”Bačkog klasja”, svećenici Hrvati, jer se L.I. Krmpotić nije htio odreći naziva lista, osnovali su novi katolički list ”Zvonik”, čijih je izišlo 88 brojeva, dakle više nego ”Bačko klasje” za 15 godina!). Problem oko ”Bačkog klasja” pa i Instituta ”Ivan Antunović” dobro je poznat predsjednici Matice hrvatske Subotica, pa začuđuje da je ona dopustila da se ovakve laži tiskaju u ovoj knjizi. I ona je, naime, bila član uredničkog vijeća ”Bačkog klasja” i član vijeća Instituta, pa je morala znati da je Lazar Ivan Krmpotić i nakon 1994. bio jedan od tri svećenika koji su dobili povjerenje za novi petogodišnji mandat predvođenja Instituta. Sam je odbio svoj daljnji rad u predsjedništvu Instituta.

Osjećao sam svojom dužnošću upozoriti na ove neistine i propuste i nadam se da će mjerodavni učiniti sve da istina dođe na vidjelo.

O knjizi L. I. Krmpotić poznata ”slamarka” Jozefina Skenderović kaže:

– Ne slažem se s autorovom tvrdnjom da su sve utemeljiteljice postale učiteljice ove vrste umjetničkog izražavanja. To se može tvrditi samo za Katu Rogić, a osobito za Mariju Ivković Ivandekić koja je svojom angažiranošću na poduci prvenstveno pletiva zadužila HKPD ”Matija Gubec.

Nedovoljno je istaknuta zasluga i zalaganje Stipana Šabića i Nace Zelića (u knjizi su samo spomenuti). Prevelik je značaj dat ”Saboru u tehnici slame” (2 stranice), a bila je to ipak samo izložba.

U knjizi se nije našlo prostora za mišljenje stručnjaka iz Subotice (nitko nije čak ni spomenut).

Podaci o kruni pape Pavla VI. koja se danas nalazi u vatikanskom muzeju su nepotpuni. Nije napisano tko je izradio krunu (Kata Rogić i Marija Ivković Ivandekić) ni da se danas nalazi u Vatikanskom muzeju.

Stipan Šabić, dugogodišnji likovni pedagog, pratilac svih manifestacija:

– Po mom mišljenju knjiga je pisana tendeciozno. Za 40 godina likovnog rada u Tavankutu autor nije unio imena poput Malekovića, Petra Šarčevića, Magde Veltruski, Bele Durancija.

Loš je odnos i prema Marijanu Đukiću koji dao temeljni poticaj i veliku podršku za izradu ”Križnoga puta”.

Na jednom mjestu u knjizi g. Krmpotić govori da treba nešto konkretno učiti o tehnici slame, međutim umjetnost je kreativan čin i nitko ne može davati savjete kako treba raditi a on upravo to radi u knjizi. Osim spomenutih imena u knjizi nije ukazana nikakva pažnja Naci Zeliću, Ivanu Jandriću i Peri Skenderoviću koji su veliki posao odradili u svoje vrijeme. Stalni pratilac svih izložbi na kolonijama bio je Bela Duranci sa značajnim učešćem a ni on nije dobio dužno mjesto.

Najveća je neistina da je ”LUSA” formirana da bude pomoć jer je istina da je njeno osnivanje bio ”truc” ili inat da se likovnjaci odvedu iz ”Matije Gupca”.

Povjesničarka umjetnosti, Olga Šram, ocjenjuje knjigu ovako:

– Knjiga je plod jednog subjektivnog istraživanja i nije primjereno Matici hrvatskoj da tiska knjigu koja nema stručnog recenzenta s neprovjerenim podacima. Potrebna je veća suradnja Matice hrvatske s podružnicom u Subotici da ne bi došlo do ovakvih podijeljenosti među stručnjacima.

Čini se da je ova knjiga ostavila gorak ukus i da je zbog nje slama izgubila svoj sjaj.

/K.Č./


Izrada: [Tipp-Topp System]